Mnogi me često pitaju: „Kako to da si odlučila otići u Tursku?”, a ja na trenutak ostanem zbunjena, zato što nemam konkretan odgovor na to pitanje. To nije bila nagla odluka, niti dobro promišljen plan. Nekako, neobjašnjivo, već nekoliko godina, znala sam da ću završiti ovdje.
Turska nije bila jedan od mogućih izbora za sljedeće putovanje koja je na kraju osvojila prvo mjesto – bila je poziv, snažan osjećaj puta kojim moram ići, jer se inače ne bih osjećala potpuno.
Borim se s osjećajem nepripadnosti otkako sam otišla na prvu Erasmus razmjenu 2016. Mnogo se ljudi, nakon što živi negdje drugdje, počne osjećati izgubljeno, rastrgano između dva mjesta na kojima su doživjeli dragocjene trenutke. Ljudi se vole držati za sjećanja. Ona nam daju osjećaj poznatog, sigurnosti i osjećaj koji se često povezuje s pripadnosti jednom domu.
Kako je moguće živjeti sretno s toliko mnogo mjesta koja nazivaš domom?
Ova moja treća razmjena bila je najželjenija i najiščekivanija, ali i najbolnija. Zašto? Zamislite da razdijelite dušu na komadiće i rasipate ih po cijelom svijetu – državama, gradovima, trenutcima, ljudima. To mi se dogodilo već više puta i na mjestu moje duše sada je je stajala praznina, uzbuđenje i ogroman strah. Strah koji se javio zbog proživljavanja trenutaka koje nikada neću moći vratiti. Trenutaka koji će me zauvijek povezivati s tim mjestom. Trenutaka zbog kojih ću se sve manje i manje osjećati doma kad se napokon vratim onome što sada nazivam domom.
Znala sam kako odlaskom u Tursku svjesno izabirem napustiti svoju stabilnost, ostavljam sve što sam izgradila, ostavljam iza sebe osmijehe ljudi koji mi najviše znače - i hrabro ulazim u nepoznato. Svi magični trenutci koje kao čovjek proživiš nikad nećeš vratiti i uvijek će biti vezani za mjesto na kojem su se dogodili. Poznata goruća gorko-slatka melankolija će ih uvijek htjeti vratiti, barem u mislima.
Zadnji razlog zašto otići znači slomiti svoje srce, je zato što se više nikada nećeš osjećati kao prije. Tvoj dom više nije ono što je nekad bio, tvoji prijatelji nisu dijelili neke od najvažnijih trenutaka tvog života, a osjećaj nemira je teško odgurnuti od sebe.
Čitajući ovaj tekst, netko bi mogao pomisliti da nisam ambasador mobilnosti, ali ta bi pomisao bila neispravna.
Jedini razlog zašto uopće pišem ovaj tekst je zato što je boraviti u inozemstvu toliko prekrasno, očaravajuće i čarobno. Kao trenutci zamrznuti u vremenu, ili kako mi volimo reći – „cijeli tvoj život u jednoj godini“.
Svi već znamo kako razmjena donosi multikulturalnost, otkrivanje novog grada u kojem postaješ lokalni građanin i ljepotu novog jezika. Ali urezalo mi se u pamćenje nešto što mi je rekao jedan prijatelj: „Plaćamo svoja putovanja dijelovima svoje duše”. I to je postao moj moto. Ako daješ dio svoje duše trenutku, mjestu, ili divnoj osobi - oni čine isto, zar ne? Oni daju dio svoje duše tebi, a tvoja postaje mozaik ljudi i trenutaka.
To je najveća dobit razmjene i najveće blago koje možeš naći. I isplati se.
Follow us