Moje ime je Hrvoje Grganović i neću vas lagati, ušao sam u ESN zato što sam bio u depri. Depresija nakon Erasmusa je grozna stvar i da nije bilo ESN-a stvarno ne znam kako bi se izborio sa svakidašnjicom i neinternacionalnom realnošću.

Iskreno, i nisam toliko očekivao od par čudnih ljudi koji se okupljaju u mračnoj, prokisnuloj i hladnoj sobi na vrhu studentskog centra, ali moram priznati - oni su mi spasili život. Oni su mi vratili vjeru u ovu državu i uvjerili me da, i ovom okruženju pretežito monotonih i flegmatičnih studenata, postoje osobe koje su spremne za jedno malo hvala okrenuti svijet naglavačke.

Ako su me ESN i ti ljudi iz mračne sobe nešto naučili, onda je to da sve je moguće. Moguće je ne spavati tjednima da se organizira najbolja Nacionalna platforma za druge i biti sretan što nisi spavao. Moguće je, kada sve to završi, biti spreman opet sve uraditi ispočetka. Moguće je u godinu dana od prvog ulaska u ured uspjeti, s velikim trudom i radom, probiti se do sastanaka diljem Europe. Moguće je naći se sa 60 prijatelja u Finskoj, ili kako ja to nazivam, na kraju svijeta i jesti kebab. Moguće je proputovati pola Europe i u svakom gradu imati prijatelja koji će te udomiti.

Moja me ESN karijera u tako malo vremena naučila da jednostavno vjerujem u jednoroge jer drugačije ne znam opisati ove divne ljude koji me okružuju svaki dan i koji su mi izvor neiscrpne motivacije.

Divno je biti jednorog!